Romeo Pleše, omiljeni tuzlanski ulični gitarista

Romeo Pleše, omiljeni tuzlanski ulični gitarista, gazi 67. godinom života. Od kada zna za sebe druguje s gitarom. Nema penzije i od muziciranja na gitari, faktički, živi.

"Zovem se Pleše Romeo. Kako sam počeo da sviram? To je bilo davnih godina, 1966. godine, početkom Beatlesa, Rollingstonsa, Bob Dylana... Mi smo svi tada bili mladi. I onda Hippie pokret, slušali smo Jimi Hendrixa, Cleptona, kupovali ploče longplejke. I onda sam ja uzeo gitaru i moje kolege, dosta njih koji su uzeli gitare, bubnjeve, ovo-ono, pa smo pravili sastave, orkestre, svirali po Tuzli, stadionima, po igrankama, Partizanu, omladinski... I to je bio jedan hipi pokret. U ono vrijeme imati dugu kosu to je bilo strogo zabranjeno. Onda je Tito rekao: 'Pusti omladinu neka živi'", priča posljednji tuzlanski Romeo kako zna reći za sebe.

Poslije službe u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), formirao je orkestar. Svirali su po igrankama vikendom, kopirali inostrane bendove. Trajalo je to godinama. Sve do agresije na BiH. Od 1996. godine Pleše nije imao orkestar. Morao je svirati sam. Iako je prethodno u orkestrima bio bubnjar, morao je uzeti gitaru u ruke.

"Onda sam ja uzeo gitaru, nisam imao od čega da živim. Počeo sam na ulici, ovako. Bilo me je stid prije, ali ja kontam ovako, majku mu ljubim, kada može jedan Eric Clepton, koji ima milione dolara, Bob Dylan, izaći u Londonu, stavi ovako deku, sjedne i svira, njemu nije potrebno, ali on hoće da bude viđen, da bude među narodom, među rajom... I onda sam ja krenuo i danas preživljavam od toga", kaže on.

Ne gleda na zaradu. Nekada zaradi 5 KM, nekada 10 KM, a nekada i više. Uživa u muzici, koja je bila i ostala njegova životna inspiracija.

"Za mene je muzika nešto posebno. Ja uživam u muzici. Imam svoj repertoar. Ja sviram Beatelse, Rollingstonse, Bob Dylana, imam par starih stvari od Cleptona, tako da imam jedan mali repertoar i tu vrstu muzike volim. Ja ne volim narodnjake. Svaka čast, svako ima svoje, ali ja sam više onaj roker, onaj bit što smo mi prije govorili, gitarista."

Kada prolazi kroz grad pokušava da ne čuje muziku iz obližnjih kafića. Njemu muzika koju sluša sadašnja omladina smeta jer u njoj nema lijepih riječi, nema teksta, nema osjećaja. No, stariji ga itekako slušaju jer ih vraća u dane neprežaljene mladosti. Nije Romeo u životu bio samo muzičar. Radio je i druge poslove, a kada se 1972. godine vratio iz Kelna (Njemačka) uhvatio se volana automobila.

"Vozio sam taksi i svirao uvečer. Kladanj, Živinice, Banovići, hoteli, moteli... Sarajevo, Zvornik hotel 'Drina', Bajna Bašta isto hotel 'Drina', Vlasenica, Han Pijesak, to su bili sve restorani. Bijeljina hotel 'Krin', pa Brčko hotel 'Galeb'... I tako zaradim nešto prije podne, navečer sam tamo sviram i to je to", ističe on.

Svirat će, kaže, dok ga noge nose i prsti služe. Svjestan je da njegova generacija polako odlazi i da dolaze mladi. Iako mladi ne slušaju muziku po njegovom ukusu,

Pleše smatra kako Bosna i Hercegovina ima inteligentne i obrazovane omladine koja treba dobiti svoju priliku.

"Ova naša omladina je dobra. Dobra je omladina. Sve su to fakulteti završeni. Moja kćerka je završila fakultet, sada je magistar logopedije za djecu s posebnim potrebama. Imam stariju kćerku, ona je isto. Omladina je divna samo nemaju mogućnosti. Nemaju oni da se dokažu. Oni su inteligentni. Njima treba pustiti da vode državu, što bi divno bilo", zaključuje on.